Začeci privatizacije: Kako su prodati najveći jugoslovenski giganti?

Prvi talas privatizacije na ovim prostorima počeo je još u vrijeme Ante Markovića, čovjeka koji je od 1989. do 1991. bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (vlade SFRJ) u trenutku kada je zemlja počela da propada u ratove.

Privatizacija: ta "strašna" riječ od koje se radnicima u ovom vijeku uglavnom "okretao želudac", stvarala glavobolja, zapravo nije nikakva novost na ovim prostorima.

U vrijeme kada su u SFR Jugoslaviji sve češće počele da se pominju riječi "otcjepljenje", "secesija", "podjela" i sasvim bojažljivo riječ - "rat", za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (čitaj - predsjednika vlade Jugoslavije), 16. marta 1989, izabran je Ante Marković. Ne, nije izabran na izborima: imenovan je, piše Telegraf.

Upravo Ante Marković, inženjer elektrotehnike koji je više od 20 godina bio generalni direktor vodeće fabrike za proizvodnju elektronskih uređaja u Hrvatskoj - Rade Končar, a onda ušao u politiku 1982. godine, da bi joj se potpuno posvetio 1984. - uveo je prvi talas privatizacije na ovim prostorima.

Korijen privatizacije mogao je da se vidi u Zakonu o preduzećima donesenim 1988. godine. Njim su omogućene procedure koje "dozvoljavaju" mogućnost transformacije društvenog preduzeća (a većina firmi bile su društvene) u mješovito ili potpuno privatno preduzeće.

Ko loše posluje - mora da se prodaje

Dodatna zakonska rješenja (Zakon o društvenom kapitalu 1989, izmjene tog Zakona iz 1990) ubrzala su početak procesa privatizacije. Tim Zakonima bilo je predviđena obaveza društenih preduzeća koje loše posluju - da rasprodaju vlastiti kapital.

O tome da li će biti prodat dio kapitala ili kompletan kapital - odlučivali su radnički savjeti. Za upravljanje sredstvima koja bi bila dobijena prodajom bila je zadužena posebna državna agencija (u svakoj republici SFRJ postojala je po jedna).

Kapital bi se prodavao u dionicama, a dionice su mogli da kupuju svi: pojedinci, zaposleni u firmi, domaća privatna preduzeća, druga društvena preduzeća. Zamka u koju su najčešće upadali radnici bila je jednostavna: on je postavljao pitanje "zašto bih kupio dionice moje firme koja propada?" umjesto da oduči "kupit ću dionice moje firme i postat ću jedan od njenih vlasnika, oporaviću je zajedno sa drugima".

Do tada dogovornoj ekonomiji bivše zemlje, u kojoj su sve odluke donošene na sastancima političara, a ne stručnjaka, trebala je hitna (ekonomska) pomoć. Trebale su joj reforme. I najviše: trebala je velika finansijska injekcija.

Marković je novac za reforme dobio od zapadnih zemalja i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), ali je morao da kroz privatizaciju uvede elemetne tržišnog poslovanja. Zato je zakonskim rješenjima suštinski najprije srušio Zakon o udruženom radu - koji je bio okosnica dogovorne ekonomije.

Što se tiče privatizacije, glavni savjetnik u tom procesu bio je Džefri Saks a najveću podršku dali su zapadni bogataši, na čelu sa Đerđom Sorošem.

Tokom 1990. godine privatizacija u SFR Jugoslaviji je uzela maha: više od 1.200 društvenih preduzeća je prešlo u status mješovitih, među kojima i tadašnji bankarski gigant hrvatske - Zagrebačka banka, najveća fabrika duvana u Hrvatskoj - Tvornica duhana Rovinj, ali i Rade Končar, firma koju je Marković uspješno vodio 23 godine, a koja je krajem osamdesetih upala u finansijsku dubiozu.

Zašto su radnici "legli na rudu"?

Model privatizacije koji je Marković predložio bio je tada najbolji mogući: u trenutku kada je on došao na vlast, SFR Jugoslavija se suočavala sa najvećom krizom od smrti Josipa Broza Tita. A upravo on je uspio da brzo i efikasno zaustavi probleme u kojima su mnogi počeli da se dave:

Obuzdao je inflaciju sa 56 odsto mjesečno (novembar 1989) na 2,4 odsto u martu 1990. Otvorio je tržište novca, kapitala i radne snage. Značajno je podigao devizne rezerve SFRJ (sa 1,5 milijardi na 6,8 milijardi dolara (ako bismo govorili o današnjim iznosima - pomnožite tu brojku sa 2,5) , stabilizovao je kurs dinara koji je postao jedina konvertibilna valuta iz istočne Evrope (za sedam dinara mogli ste čak i u Njemačkoj, primjerice u sred Minhena da kupite jednu njemačku marku). Drastično je smanjio javni dug.

Možda bi se stvari drugačije odvijale da se na Balkanu nisu raspalili bratoubilački ratovi, ili da Ante Marković nije u javnom obraćanju 20. decembra 1991. vratio mandat narodima Jugoslavije, jer više "nije postojalo nijedno tijelo kome bi mogao da podnese ostavku".

Njegov model privatizacije propao je u trenutku kada su u maju počeli otvoreni sukobi u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Interesantno je da je samo mjesec dana prije toga Marković pokušao da ubijedi političare u nove reforme (koje su imale podršku SAD i Evrope) ali su te reforme odbacili predstavnici Srbije, Slovenije i Hrvatske.

Markovićevu privatizaciju odbacile su sve bivše republike SFRJ: poslije bratoubilačkih građanskih ratova krenulo u potpunu prodaju državnog kapitala, koja se po pravilu promijenila u tajkunsku privatizaciju, kojom su državne firme širom Jugoslavije prodavane u bescijenje, prenosi Telegraf Biznis.