Amir Vuk Zec i Josip Ledić potpisuju projekat ”Rodna kuća Ive Andrića”

Arhitekta Amir Vuk Zec dao je svoj osvrt na projekat ”Rodna kuća Ive Andrića” za magazin m-Kvadrat. U nastavku pročitajte šta je kazao o ovom projektu.

Mjesto rođenja ne određuje ko ste i šta ste, ali nosi jednu važnu činjenicu koja vas prati u životu. Neko se sa mjestom rođenja srodi i ono ga odredi, nekom je pusta formalnost ili slučajnost da su se majka i otac zbog nekih okolnosti našli tada u tom mjestu. Travnik kao mjesto rođenja našeg, za sada jedinog nobelovca u književnosti, velikog poznavaoca Bosne i naših karaktera, Ive Andrića, je jedna od većih misterija njegovog života .

Upitno je zašto se majka iz Sarajeva tadašnjim provoznim sredstvima izlaže riziku i putuje u Travnik. U tom vezirskom gradu naš Ivo ugleda Bosnu, koja je za njega bila mitska slika svijeta. U taj grad u kojem se samo rodio, Austro-Ugarska Monarhija kao bivšeg zarobljenika će ga vratiti nakon odsluženja kazne i on neće u njemu boraviti nego u obližnjem Ovčarevu i samostanu u Gučoj Gori. Travnik obnavlja kuću u kojoj se rodio Andrić u vremenima socijalističke države i tako se grad odužuje čovjeku koji ga je u svjetsku književnost stavio.

Ta priča je sama od sebe fenomen koji ima zaplet jednog romana ili filmske priče i dokaz su potrebe čovjeka za mitom. Ta arhetipska naša kolektivna podsvijest jeste neka vodilja stavaranja nas arhitekata, a da je svjesni nismo. Ko je slušao i čitao Bogdana Bogdanovića, velikog protomajstora, zna šta je to gnosa kod arhitekta i šta takav način razmišljanja znači, kojeg on naziva spekultitativnim, što svako razmišljanje u svojoj suštini i jeste. To je duboko u srži svakog kreativnog čina.

Kuća koja ima atribute arhitekture vremena u kojem se Andrić rodio, orijentalne bosanske kuće sa isturenim doksatom i povučenom avlijom postaje prepoznatljiv simbol grada. Vremenom i nanosima rata devedestih, ona postaje zapuštena i bila je krenula zaboravu. Dvije odvažne žene pokreću svojom voljom njenu obnovu. To je dobrotvor Snježana Korupner, vlasnica i direktorica velike kompanije GS TMT, koja donira njenu obnovu i direktorica zavičajnog muzeja Fatima Maslić, koja u koordinaciji sa donatorom inicira tu plemenitu namjenu.

Gornji kat koji ima funkciju muzeja je djelimično obnovljen, ali donji suštinski dio sa avlijom je bio izgubio na iskrenosti, tako i na autentičnosti. Volja ovog tandema hrabrih žena pokreće nešto što drugi tandem arhitekata i njihovih saradnika iz biroa provode u ono što danas na jedan novi način krasi Travnik, kao ona prva ideja da se taj podatak, o rodenju čovjeka koji nije živio u njemu, a obilježio grad, jasno naglasi. Ova zahtjevana rekonstrukcija jeste pozitivan odnos ta dva tandema. Arhitektonska kuća Ledić arhitektura i studio Zec su zaplesali na ovom zajedničkom zadatku.

m-Kvadrat

ZA DOBRU ARHITEKTURU KAO I ZA TANGO POTREBNO JE DVOJE – čini mi se da je rekao Nouvel.

Ovdje se to potvrdilo. Arhitektura se otima od pukog građenja samo ako nosi tu metaforu i poruku. Tehnički opisati namjeru i objasniti metod rada se da isčitati i iz dokumentacije koju ćemo izlagati.

Kako nešto obnoviti koje ima taj lejer istorije na sebi?

Da to bude ekstenzija koja to ne poriče, nego ga potvrđuje. Ne kroz puko udvaranje, nego uz rešpekt prema zatečenom. Dodati na već formiranu gornju siluetu savremenu cafe galeriju, obnoviti mu utrobu i nadograditi i transplatirati nove sadržaje su bili naši zadaci. Mora se navesti bitna činjenica da je cijelim procesom rekonstrukcije koji je bio izuzetno kompleksan, vođen od izvođačke firme GP TECTA, sestrinske firme arhitektonskog studija Ledić arhitektura. To se i vidi.

U arhitekturi se uvijek čita upravo ta vremenska punkcija koju volja i koncentracija nekog ko vodi izgradnju ugradi. Utkano vrijeme. Ugrađena energija, vjera u ono što se radi istinskom posvećenošću potvrđuje da je građenje slava života i božanski čin. Upravo takav pristup čini da profane kuće postanu sakralne u svojoj poruci, čitljive za one koji taj nivo prepoznaju. To je duboka skrivena misija svakog stvaranja. Radost je bila biti dio tog tima i ponosan biti na učinjeno.

Ekstenzija u donjem dijelu kuće je urađena u namjeri da bude iskrena. Trebalo je odgovoriti na niz zahtjevnih konstruktivnih zahvata, kao i na nametnute potrebe, kao što je bila recimo neophodna kotlovnica, ostave, kuhinje, a da se duša te kuće i poruke te arhitekture ne naruše, nego u toj nekoj graditeljskoj metafori se čak naglase. Scenario jeste bio da donji prostori pod kućom i u tom parternom dodatku prostora nekada zapuštene avlije nose poruku potreba ovog vremena. Zato se njihova namjena i potrebe ekonomisanja prepliću. To je uslovilo suzdžanost u enterijerskom oblikovanju. Da bi podredili prostor i bili inspirativni za buduće umjetnike. Treba se zahvaliti i saradnji sa umjetnikom Dejanom Pranjkovićem, koji je prostoru dao notu koju parfem daje osobi koja ga nosi.

Uspješno smo prepleli unutarnje otvorene prostore, koji efektnim portalima čine jedinstvo sa unutarnjim sadržajima. Prostor je tako više zanačajan, a jednostavan u upotrebi. On je za ovo kratko vrijeme postao mjesto novog kulturnog izričaja u Travniku. U manjem gradu to ostavariti je daleko zahtjevnije u odnosu na izbor publike u većim sredinama. U svom arhitektonskom izrazu koristili smo jednostavnost materijala kojim radimo. Zato smo to podcrtali koristeći drvo, ali svjetlije, u kontrastu sa gornjim tamnijim dijelom. Tom znanom gestom željeli smo podcrtati namjeru da budemo – iskreni.

m-Kvadrat

NASUPROT LIJEPOG NIJE RUŽNO, NEGO LAŽNO – kaže pametna japanska.

U ovom vremenu BOTOX ARHITEKTURE, biti iskren jeste izazov. Upravo ovakve intervencije u manjem mjerilu čine arhitekturu opstojnom i tu stanuje njena budućnost. Normalno uslov svih uslova jeste intencija, namjera, nijet – što bi se u Bosni reklo, a što bi Andrića obradovalo. Jednom je rekao da sve što je naučio, je naučio slušajući taj narodni govor Bosne, koji uvijek nosi vibru života. Kako sa jezikom, tako i sa arhitekturom. Andrić je izdanak tog jezika i on ga je u svjetske odveo i za to je dobio najprestižnije priznanje – Nobelovu nagradu.

m-Kvadrat

PORUKA ZA MLADE ARHITEKTE:

Iznađite iz tog bogatstva vernakuarne arhitekture parametre i stvarajte ovdje svjetsku arhitekturu. Japanska arhitektura uvijek je primjer za to: Kengo Kuma, Fujimori, Ishigami, Shigeru Ban, su vratili osjećajnost nakon njenog perioda slave betonu od Tangea do Tadoa Anda…

UČIMO – GLEDAJUĆI

Zahvala

U ime arhitektonskog biroa Ledić arhitektura i njihove garditeljske firme, kao i u ime studija Zec zahvaljujem se još jednom dobrotvorima Snježani Korpner, koja je primjer da umjetnost duguje ljudima dobrih namjera. Velika zahvala paralelno ide direktorici muzeja Fatimi Maslić i uposlenicima, tim vrijednim entuzijastima koji čine život smislenim u ovim plitkim vremenima.

Vuk Amir Zec

Na samom kraju, ovaj projekat predstavlja jedno preplitanje ljudi, rođenih Travničana, i onih koji to nisu, njihovih memorija na ovo mjesto, na veličinu lika i djela Ive Andrića, i interpretaciju svega navedenog u jednu cjelinu koja danas živi, i stvara nova sjećanja, nove memorije i predstavlja jedan period koji sam po sebi opstaje i unosi novu emociju. Čast je biti dio popločanja tog puta ka stvaranju novih emocija kod svih ljudi koji kroče u ovaj prostor!