Arhitekta Amir Vuk Zec dao viziju nove Skenderije

Kad je Winston Churchill rekao: "Mi gradimo zgrade, a one grade nas", nije govorio kao arhitekta niti urbanista, nego kao čovjek koji je preživio vrijeme u kojem se budućnost lomila pred očima. Upravo tom rečenicom Amir Vuk Zec otvara snažnu priču o Skenderiji – ne kao objektu od betona i stakla, nego kao javnoj ideji, društvenom dogovoru i svjedoku Sarajeva u trenutku kada je grad vjerovao u zajednicu.

Zec podsjeća da je arhitektura više od estetike: ona je „viša komunikacija“, tihi razgovor zgrade i grada. A Skenderija je, tvrdi autor, među rijetkim građevinama koje su taj razgovor vodile glasno – jer su mijenjale navike, ritam, pa i ambicije grada.

"Arhitektura nije odraz nekog vremena nego njegov izraz."

Da bi objasnio kako se Sarajevo čita kroz građevine, Zec vodi čitaoca na raskrsnicu Titove i Alipašine. Tu se, kaže, stoljeća „čitaju na jednom pointu grada“: od Alipašine džamije iz 1560, preko austrougarske ugaone kuće i moderne Crvenog krsta iz 1929, do kapitalnih ostvarenja braće Kadić.

U toj urbanoj „izložbi na otvorenom“ Skenderija se pojavljuje kao sljedeći sloj – kao odgovor jednog vremena na potrebu zajednice da ima mjesto susreta, sporta, kulture i javnosti.

SKENDERIJA KAO „PROSTORNA HAGADA“ PROSPERITETA

Skenderiju autor naziva našom „prostornom Hagadom“: knjigom od prostora u kojoj je zapisano doba u kojem se Sarajevo uspinjalo, planiralo i gradilo sa jasnom idejom javnog dobra. Sagrađena 1969. godine, Skenderija je bila dio svjetskog arhitektonskog talasa brutalizma – ali, kako ističe, u sarajevskoj, „soft“ verziji.

Zec podsjeća da je u istu porodicu ideja spadaju i drugi centri u bivšoj državi – Split, Novi Sad, Priština – i da ti objekti dijele sličnu sudbinu: vrijedni, a često zanemareni.

"Skenderija je zato neka naša ‘prostorna Hagada’ o periodu prosperiteta Sarajeva."

BRUTALIZAM KAO ETIKA, NE SAMO ESTETIKA​

Autor objašnjava brutalizam kao refleks poslijeratne potrebe za sigurnošću: čvrsta, stamenita arhitektura kao odgovor na ruševine Drugog svjetskog rata i strah od nuklearnog. Poziva se i na Reynera Banhama i njegovu knjigu „Novi brutalizam: Etika ili estetika?“ te smješta Skenderiju u globalni kontekst.

U Skenderiji, kaže, nije riječ o „tamnom betonu“ nego o promišljenoj proporciji, konstrukciji i detalju, čak prepoznaje i kulturne „meme“ japanske moderne, kroz asocijacije na Kenzo Tangea i drveni jezik koji se preselio u beton.

Skenderija je, u Zecovom sjećanju, došla kao logičan nastavak života koji se već odvijao na otvorenim terenima stare Skenderije i u prostoru FIS-a – „demokratskom prostoru“ koji je odgajao generacije. Ali nova Skenderija je taj impuls pretvorila u instituciju urbanog života: velike sale, holovi, stakleni prostori, Privredni grad, Collegium Artisticum, koncerti, sajmovi, sportska prvenstva – a kasnije i olimpijski zamah. "Ona je usisala grad u sebe."

DEVASTACIJA, „KVAZI-ČARŠIJA“ I NAMJERNA NEBRIGA​

Zec je posebno oštar prema transformacijama koje su, kako kaže, ranile kompleks: dogradnje i improvizacije, bojenje bruta betona, pretvaranje prostora u „kvazi-čaršiju“, te dugogodišnji nemar koji je Skenderiju učinio „siročetom ovog vremena“. Upozorava i na narativ rušenja koji se često pravda time da je zgrada „ružna“ ili „tamna“.

"Skenderija je siroče ovog vremena. Ona se namjerno devastira."

U toj rečenici autor vidi ključ: zgrada ne propada sama od sebe, nego propada kad zajednica odustane od ideje javnog.

NOVA SKENDERIJA: PARK, MILJACKA I POVRATAK JAVNOM PROSTORU​

Umjesto rušenja, autor predlaže regeneraciju: Skenderija kao zelena rekreativna zona i početak linearnog parka uz Miljacku; pješačke veze preko rijeke; šetnica u nivou rijeke; amfiteatar u kosini; sadržaji koji vraćaju sport, kulturu i boravak u centar.

Posebno naglašava Miljacku kao neiskorišten urbani resurs: "Miljacka je kičma Sarajeva."

U tom konceptu, sačuvale bi se ključne jezgre: dvorana Mirza Delibašić i Dom mladih, dok bi se dijelovi koji su izgubili smisao mogli ukloniti i pretvoriti u park, trg i javne terase.

KINTSUGI KAO PORUKA: POPRAVITI, NE ZABORAVITI

Za kraj, Zec koristi japansku metaforu kintsugija – tehnike popravljanja keramike zlatom, kao etičku poruku o gradu koji ne baca, nego poštuje slojeve vlastite prošlosti. Skenderija, sugerira, može biti „polomljena“, ali upravo to je poziv da se obnovi s više svijesti, a ne da se zamijeni „fake“ spektaklom.

U vremenu u kojem se gradovi sve češće reklamiraju „pogledom i luksuzom“, Zec podsjeća da je pravo mjerilo grada ono što daje svima i da je Skenderija bila (i može opet biti) upravo to: javni centar koji gradi zajednicu.

(Tekst i foto: Amir Vuk Zec/m-Kvadrat.ba)