Nermina Alić - Jedina majstorica kazandžijskog zanata

Ljepota sahana, ibrika, meteriza, mangala, džezvi i drugih predmeta od metala potiče maštu posmatrača na misao o vještom kazandžiji i njegovom kalfi koji su zaduženi za izradu ovih predmeta. Kuckanje iz ulice Kazandžiluk uvijek evocira sliku majstora koji izrađuje predmete od bakra. Evo jedne priče koja se smije u lice predrasudi da postoje poslovi koji su „muški“ i poslovi koji su „ženski.“

Naravno, sama činjenica da počinjem priču o Nermini Alić, majstorici kazandžijskog zanata kao ženi, a ne kao majstorici, govori o nekoj vrsti „pozitivne predrasude“. Ipak, nije namjera istaći kako Nermina radi kao jedina žena koja se bavi ovim zanatom, već niz činjenica koje ovu majstoricu i umjetnicu zaista izdvajaju od niza drugih majstora iz esnafa.

Ako se neko zaputi od Čaršije prema Kovačima i slučajno okrene glavu na lijevo, penjući se uzbrdo, možda će vidjeti jedinu kazandžijsku radnju u cijeloj Bosni i Hercegovini koja ima ardiju. Ardija je prostor iza same radnje, gdje se radi onaj „prljavi posao“, kako ga naziva gospođica Alić. To je prostor gdje se kalaiše. (Zbog toksičnosti samog materijala, predmet se prevlači slojem kalaja, a potom i ukrašava. Rezultat ovog postupka je naravno i jedan važan dekorativni fakt.) Nermina Alić je studirala kiparstvo na Akademiji Likovnih umjetnosti. Ona je jedna od rijetkih majstora koji se „miješaju“ u sve poslove kazanžijskog zanata. Ona oblikuje bakar, kalaiše, sama iscrtava motive i zatim ih izvodi tehnikom savata ili tehnkom iskucavanja. Ako i ovo nije dovoljno, Nermina Alić je jedina majstorica zanata koja je tradicionalni zanat obogatila ličnim umjetničkim i autorskim pečatom. Ukoliko neko negdje naiđe na neobične džezve, šuplje sa jedne strane, a u njima nađe svijeću, prepoznaće takozvane džezve-svijećnjake, proizvod koji je osmislila ova majstorica i umjetnica. Kako je ova praksa po mnogo čemu neobična, jedinstvena, vrijedilo je posjetiti radnju Nermine Alić, i razgovarati s njom o motivima njenog uslaska u esnaf i o njenim iskustvima u ovom „muškom poslu.“

Vaš otac je također kazandžija. Od kad seže tradicija ove vrste zanatstva u Vašoj porodici?

Moj otac, Hadžan Alić, je prvi kazandžija i kalajdžija u našoj familiji. U ovom zanatu aktivno je djelovao više od pedeset godina, a i danas je nesebično prisutan u ulozi mog mentora.

Da li je od Vaš otac od malih nogu očekivao da nastavite zanat, ili se u Vama odavno probudio ovaj interes?

S obzirom da sam ja kći, a ne sin, ne bih mogla reći da je moj otac očekivao da postanem kazandžija. Vjerujem da se tome nadao i znam da je danas zadovoljan mojom odlukom. Moja privrženost ka plastičnom oblikovanju predmeta, kao i bakru kao materijalu, živi u meni od djetinjstva, tako da je odluka da se bavim ovim poslom došla sasvim spontano, skoro kao dio procesa odrastanja.

Koliko Vam je vremena trebalo da savladate sve procese izrade jednog predmeta i koji dio je najteži? Da li možete ukratko za čitatelje portala dati neki pregled postupaka koje je potrebno napraviti u izradi nekog predmeta od bakra?

Paleta kazandžijskih proizvoda je izuzetno velika, za neke jednostavnije predmete bio je dovoljan jedan ili dva pokušaja, dok za neke komplikovanije trebali su mi mjeseci rada. Postoje tri osnovne faze nastanka kazandžijskog predmeta, koji se najčešće radi od bakra, ali nerijetko se koristi i mesing.

Prva faza je oblikovanje predmeta (kazandžijski proces), koji počinje izrezivanjem bakarnog lima, potom dolazi  naizmjenično odgrijavanje i okivanje lima sve dok ne dobijemo željeni oblik. Ovaj postupak traži jako puno različitih čekića, nakovanja i raznih drugih alata koji se koriste u samom postupku.

Druga faza je kalajisanje predmeta (kalajdžijski proces), podrazumijeva nanošenje kalaja na cijelu površinu predmeta, ili samo na njegovu unutrašnju stranu, tj. onu stranu predmeta koja dolazi u kontakt sa hranom. Ovaj postupak ne traži mnogo alata, samo nekoliko posebnih kalajdžijskih kliješta, ali traži poseban prostor za rad sa otvorenom vatrom tj. ardiju.

I najzad, treća faza je ukrašavanje predmeta, ovo je jedini dio procesa koji nije neophodno uraditi. Postoji nekoliko vrsta ukrašavanja, ono koje ja preferiram je savat. Savat je biljna ornamentika koja se urezuje u kazandžijski proizvod nakon sto je on kalajisan, to je ujedno i jedina vrsta ukrašavanja koja je jedinstvena za područje BiH.

Da li Vam je akademsko obrazovanje na smjeru kiparstvo, na Akademiji likovnih umjetnosti, pomoglo da lakše savladate zanat?

Iako se oba zanimanja temelje na plastičnom oblikovanju, tehnike rada se veoma razlikuju, tako da u tom segmentu nije bilo od pomoći. Međutim, određene kiparske tehnike su mi pomogle da u kreativnom smislu unaprijedim neke od kazandžijskih proizvoda. 

Kako ste došli na ideju da osmislite svoj vlastiti proizvod, džezve - svijećnjake? Da li ćete zaštititi taj proizvod kao Vaš?

Džezve - svijećnjaci su ono na što sam ja ponosna, to je moja inovacija koja možda najbolje odražava moju osobnost podijeljenu između tradicionalnog i kreativnog. Sve dobre ideje prosto se dese, vjerujem da su one uvijek produkt mojih sklonosti prema nekoj temi, predmetu ili vizelnom opažaju. Naravno da ću zaštititi ovaj proizvod, na tome već radim, ali „o tom, potom“.

Koliko se uopšte u kazandžijskom zanatu održao kontinuitet tradicija od osmanskodobne umjetnosti? Koji stu motivi bili specifični i možemo li ih i danas pronaći? Koliko je uopšte išta ostalo od našeg ličnog izraza u umjetničkoj obradi metala?

Od Osmanske carevine do danas, kazandžijski zanat ima kontinuitet koji je pretrpio veoma malo izmjena. Materijali, tehnike rada, tehnike ukrašavanja, kao i sama primjena ovoga posuđa, ostali su skoro neizmijenjeni. Savat je možda najreprezentativniji primjer našeg ličnog izraza u umjetničkoj obradi materijala, on je u potpunosti razvijen na našem području i još uvijek je izuzetno cijenjen način ukrašavanja.

Šetajući kroz Kazandžiluk, danas uglavnom možemo naići na šoljice za kafu, na džezve i tanjire koji se vješaju o zid. Šta je sa nizom drugih predmeta od metala kao što su joltasi, sahani, ibrici ili mangale? Izrađuje li te predmete bilo ko?

U moru predmeta koji su vrlo sumnjivog kvaliteta, još uvijek možemo pronaći i sve tradicionalne predmete, istina, njih je znatno manje, kao što je i znatno manji broj zanatlija koji ih izrađuju. Ipak,  još uvijek ima nas koji ćemo se boriti da ovaj zanat opstane.

U istoj ulici, nažalost, turisti uglavnom kupuju prizvode koji su uvezeni iz Istanbula i koji se i nama i turistima prodaju kao bosanski proizvoid. Ta situacija je paradoksalna, jer su same Osmanlije preuzele dosta toga sa ovih prostora, budući da u vrijeme kada su osvojili Bosnu nisu imali razvijen kulturno - umjetnički izraz. Sada se upravo dešava suprotan proces, da uvozimo nešto tuđe, iako je Bosna bila itekako važan kulturni fakt u osmanskodobnoj umjetnosti. Kako se može prevazići ovaj problem i uopšte podići svijest o njemu?

Ovo je dobra konstatacija, naše tržište jeste pretrpano stvarima koje samo liče na tradicionalni bosanski proizvod i to je veliki problem, koji se uglavnom prešućuje. Ja nemam ništa protiv da ljudi zarađuju novac prodajući takve stvari, jedino što mi smeta u toj priči jeste što se to danas predstavlja kao naša tradicija. Jedini način prevazilaženja ovog problema jeste sistemska selekcija dućana na Baščaršiji, ali kako sistem kod nas redovno ne funkcioniše, ja sam prilično pesimistična.

Kako stvari stoje kada je u pitanju prodaja predmeta? Da li iko još kupuje predmete kao upotrebne, da li su oni samo dekorativnog karaktera danas i kupuju li ih samo turisti, ili i ljudi iz Bosne?

Na moju sreću, velika većina mojih mušterija traži predmete prvenstveno upotrebne vrijednosti. Ono što me posebno raduje jeste činjenica da sve više mladih ljudi koristi tradicionalno posuđe. Moje mušterije su uglavnom iz BiH, mada i turisti vrlo često pronađu nešto za sebe.

Da li Vi namjeravate prenijeti Vaše znanje nekome, kako bi se tradicija održala?

Još uvijem nemam konkretne planove po tom pitanju, ali svakako da bih voljela biti prenosilac tradicije, te vjerujem da bih uživala u tom poslu.

Šta mislite kakva je budućnost kazandžijskog zanata u Bosni i Hercegovini? Ima li i hoće li imati barem dio nekadašnjeg sjaja i važnosti? Gubimo li zaista nešto jedinstveno, prilagođavajući se interesima onih kojima je više stalo do sitnog kapitala, nego do očuvanja originalnog kulturno - umjetničkog izraza?

Po meni, gubitak kulturno - umjetničkog izraza je ravan gubitku identiteta, tako da svakako gubimo mnogo. Iako sam ponekad prilično pesimistična po pitanju budućnosti kazandžijskog zanata,  još uvijek vjerujem da on ima budućnost. U suprotnom, moj trud bi bio besmislen.

izvor: A.H./novinar.me