Mahathir bin Mohamad: Ljekar kojeg smatraju ekonomskim stručnjakom

Gost izdanja emisije "Recite Al Jazeeri" 17. juna bio je Tun dr. Mahathir bin Mohamad, bivši premijer Malezije, ljekar kojeg smatraju ekonomskim stručnjakom i političar „bez dlake na jeziku“.

Mahatir je za dvadeset i dvije godine, koliko je proveo na čelu malezijske vlade, razvio  industriju, turizam, privredu, obrazovni sistem, te tokom azijske finansijske krize 1997. godine odbio MMF i Svjetsku banku i njihove uvjete, te svojim mjerama Maleziju izveo iz krize,  prije svih ostalih država te regije.

O trenutnoj situaciji u Maleziji, globalnoj finansijskoj krizi, trgovini valutama, optužbama da je antisemit i protivnik Zapada, te malezijskoj presudi da su George Bush, Donald Rumsfeld, Dick Cheney i Tony Blair ratni zločinci, sa Mahathirom bin Mohamadom u Sarajevu razgovarala je Dalija Hasanbegović.

 

-  Dr. Mahathir, dobro došli na Al Jazeeru. Vaša politička karijera je počela nekoliko decenija prije nego što ste postali premijer Malezije. No, počet ću od 1981. godine. Kada ste preuzeli dužnost premijera, Malezija je bila u teškoj situaciji, a do 2003. godine, kada ste se penzionisali, postala je ekonomska sila. Šta je bilo potrebno da Malezija postigne takav uspjeh i veliki preokret?

- Od prethodnog premijera sam naslijedio sistem koji je bio veoma dobar. Sve što sam trebao uraditi je da ostvarim napredak u okviru tog sistema. Imamo dobru administraciju i dobar sistem vlasti, demokratsku vladu. Također, imamo veliki broj veoma sposobnih ljudi. A oni mogu dati veliki doprinos razvoju države.

Tokom 22 godine Vašeg rada u administraciji, učinili ste da Malezija preraste iz predindustrijske zemlje, koja se uglavnom oslanjala na izvoz sirovina, u industrijalizovanu zemlju s razvijenim uslugama, privredom i turizmom. To je dovelo do značajnih promjena u državi. Kako vidite budućnost Malezije i njenog razvoja?

-   Naša ambicija je da do 2020. godine postanemo potpuno razvijena država. Mi se i dalje razvijamo. Uprkos činjenici da je u mnogim državama razvoj nemoguć, godišnja stopa razvoja Malezije je 5-6%. Smatramo da možemo održati  takvu stopu razvoja. Mislimo da do 2020. godine možemo postići status razvijene države.

Govorili ste o toj viziji 1991. godine. To je bila tridesetogodišnja vizija. Prošlo je 10 godina od kada ste napustili poziciju premijera. Smatrate li da je Malezija posljednjih 10 godina išla u istom smjeru? S obzirom na trenutno stanje: pad kreditnog rejtinga, pitanje dugovanja, problemi s korupcijom, je li Malezija na istom putu na kojem ste je ostavili?

-   Po mom mišljenju, premijeri koji su došli poslije mene nisu odbacili viziju za 2020. godinu. Još uvijek slijede istu viziju. Naravno, njihovi rezultati se uveliko razlikuju.  Sadašnji premijer napreduje. Usvojio je cjelokupnu politiku. Tačno je da se mnogo govori o korupciji u Maleziji. Ne poričem da postoji korupcija, ali ne u mjeri  da bi se zaustavio razvoj. Može se reći da postoji korupcija. Međutim, u novinskim izvještajima se govori da je vlada potpuno korumpirana. To nije tačno. Vlada i dalje stavlja akcenat na razvoj države. Država i dalje ima dobru administraciju i finansije. Još uvijek smo na istom putu kao i ranije. Uprkos utisku da smo se promijenili, da nismo demokratska zemlja, i slično, sve je to propaganda opozicije.

Šta je s pitanjem duga?

-    Možemo se izboriti s dugom, jer nije suviše velik. Dug ne premašuje naše mogućnosti. Trgovina je izuzetno napredovala. Postigli smo trgovinski rast od jedan trilion ringgita. Ne posuđujemo mnogo novca. Radije se oslanjamo na domaće izvore. Državne finansije su dobre. Stopa štednje je blizu 40% BDP-a. Prema tome, država ima novca. Zbog toga smo tokom finansijske krize 1997-1998. godine, i dalje bili u stanju da se razvijamo, uprkos onome što je MM govorio o nama. Kasnije je MMF priznao da smo postupili ispravno.

Upravo tako. Ubrzo ću se vratiti MMF-u i azijskoj finansijskoj krizi. Šta je s trenutnom političkom situacijom u Maleziji? Na izborima 2008. godine kada Badawi nije postigao očekivani rezultat, rezultat tražili da podnese ostavku. Šta će se sada desiti?

-    Sadašnji premijer Najib radi prema obrascu koji je ranije postavljen. On je mnogo aktivniji i veoma je sposoban za taj posao. U stanju je da upravlja državom. Naravno, mnogi strani novinari vole postavljati pitanja opoziciji. A opozicija će reći ono što njima ide u prilog. Naprimjer, mislili su da će pobijediti na nedavnim izborima. Ali mi nismo mislili  tako. Na kraju smo mi pobijedili. Iako to nije bila ubjedljiva pobjeda, dobili smo većinu glasova.

Ipak su to bili najgori rezultati koje je vladajuća stranka ikada postigla. Šta mislite, šta je uzrok tog nezadovoljstva ljudi?

-    U našoj državi žive ljudi različitih rasa. Imamo Kineze, Indijce, kao i autohtono malezijsko stanovništvo. U prošlosti, politika je bila da se pokušaju ojačati grupe koje su bile u nepovoljnom ekonomskom položaju. Kinezi su najbogatiji ljudi u državi. U njihovim rukama je 60-70% ekonomije. Oni ne žele doprinijeti tome da se neke grupe osnaže, naprimjer Malezijci. Optužuju Malezijce da su sve uzeli sebi, što nije istina. Tokom izbora su iskorisili takozvano favoriziranje Malezijaca, kako bi raspirivali mržnju protiv njih . Zato su Kinezi glasali protiv vladajuće stranke.  Tako smo izgubili veliki broj mjesta.

Da se vratimo na period kada ste postali premijer. Vaš prioritet je bilo obrazovanje Malezijaca. Uložili ste veliki dio BDP-a u razvoj obrazovnog sistema i obrazovanje studenata u inozemstvu. Zašto vam je obrazovanje toliko važno?

-    Namjera nam je da industrijalizujemo zemlju. Potrebni su nam inžinjeri i ljudi koji dobro poznaju tehnologiju. Moramo prebaciti fokus s društvenih na prirodne nauke i matematiku. Tako ćemo imati stručnjake za nove industrijske grane u Maleziji. To zahtijeva novčana sredstva. Jednom smo na obrazovanje potrošili gotovo 25% ukupnog budžeta. I dalje trošimo mnogo novca na obrazovanje, zato što vjerujemo da će nam obrazovanje pomoći da napredujemo  i postignemo status razvijene države.

Šta je potrebno da neka država postigne status razvijene države i određen nivoekonomske nezavisnosti i stabilnosti? Je li to jak privatni sektor, privatizacija, poreska politika, obrazovanje... Koji su stubovi takvog razvoja?

-    Mnogo stvari moramo uraditi. Naravno, jedna od njih je bolje obrazovanje. Zatim moramo imati vladu koja će privući investitore, kako strane tako i domaće, jer će njihove investicije proizvesti bogatstvo. Naši zakoni dozvoljavaju da strane investicije budu izuzete od poreza. Gradimo infrastrukturu koja podržava nove privredne grane. Gradimo puteve i mreže za snabdijevanje vodom i strujom. Sve to doprinosi privlačenju stranih investicija. A u posljednje vrijeme, domaći ljudi su naučili kako da proizvode robui plasiraju proizvode na tržištu. Tako da putem programa privatizacije, većinu kompanija koje pripadaju vladi prebacujemo u privatni sektor. Čak neke državne ovlasti  premještamo u privatni sektor. Naprimjer, pošta je ranije bila u državnom, a sada je u vlasništvu privatne kompanije.  Na taj način, vladi može nedostajati novca, ali privatni sektor ubire neophodna sredstva kako bi proširio usluge  i zadovoljio sve potrebe ekonomije države.

Kada govorimo o ekonomiji države i njenoj unutrašnjoj izgradnji, spomenuli ste azijsku finansijsku krizu kasnih '90-tih. Sada živimo u vremenu globalne finansijske krize, kada većina država posuđuje novac od MMF-a i Svjetske banke, dok zauzvrat moraju ispuniti određene uslove. Vi ste 1997. godine uradili nešto sasvim suprotno. Odbili ste MMF i postupili potpuno  suprotno njihovim zahtjevima. Malezija je bila prva azijska država koja se izvukla iz finansijske krize.

Šta ste konkretno uradili i može li se u današnje vrijeme na isti način postupiti u ovoj regiji ili drugdje?

-    Prije finansijske krize, nama je rečeno da je malezijska ekonomije veoma stabilna u finansijskom smislu. Malezija zaista ima visoku stopu štednje, što može osigurati sredstva za razvoj i investiranje. Zatim je vrijednost naše valute iznenada pala. Ali vrijednost nije pala zbog lošeg upravljanja ekonomijom, nego zato što trgovci valutama koriste naš novac da bi prodali i smanjili vrijednost novca, kao i radi vlastite zarade u tom procesu. Tako da je vrijednost ringgita pala za 50% u odnosu na prvobitnu vrijednost, čime su porasle uvozne cijene, a ekonomija oslabila. Kada nas je MMF savjetovao da pozajmimo novac od Svjetske banke ili MMF-a kako bismo pokrili finansijske manjkove, utvrdili smo da na taj način ne bismo riješili svoje probleme. Kada sam u Hong Kongu držao govor za Svjetsku banku i MMF, rekao sam im da je pogrešno ono što rade.  Trgovanje valutama ne pomaže nikome, osim špekulatorima. Trgovanje valutama ne otvara radna mjesta, niti stvara prostor za nove privredne grane. Zbog toga to treba zaustaviti, ali oni ne žele zaustaviti trgovanje valutama. Za to vrijeme, vrijednost našeg novca se smanjuje. Da smo poslušali njihov savjet, situacija bi se dodatno pogoršala. Zato smo odlučili da na svoj način pristupimo rješavanju problema. To je podrazumijevalo kontrolu deviza. Vrijednost naše valute je stabilizovana i niko s njom ne može trgovati.Nećemo uvažiti nikoga ko pokuša trgovati našom valutom. Tako smo zaustavili trgovanje kao i pad vrijednosti valute. Država se veoma brzo oporavila. Sada se ta formula u velikoj mjeri koristi u Americi i Evropi. Oni su čak išli dalje od nas. Mi nikada nismo 'upumpavali' novac. Niti smo koristili mehanizam kvalitativnog olakšavanja. Mi to nismo radili. Oni su morali štampati novac i staviti ga na tržište kako bi pomogli sebi. Ali sve dok se ne preusmjere sa finansijskog poslovanja na odgovarajuću proizvodnju robe, neće se oporaviti.

Znači li to da ne vjerujete u mjere štednje koje se primjenjuju?

Ne! Ja vjerujem u mjere štednje, ali sam primijetio da Evropljani ne žele prihvatiti da su sada siromašni, da ne smiju trošiti kao do sada, niti davati plate koje ne mogu priuštiti. To je pogrešan način. Moraju prihvatiti manje plate i niži standard života. Ne možete živjeti kao bogataši ako ste siromašni.

Šta mislite kada će se Evropa izvući iz finansijske krize?

-    To će potrajati, osim ako pređu s finansijskog na stvarno poslovanje, odnosno poslovanje u kojem se proizvodi roba i pružaju usluge. Jedino na taj način se mogu oporaviti. Međutim, to neće biti lako, jer se sada moraju takmičiti s industrijskim zemljama s istoka, koje su veoma moćne: Japanom, Južnom Korejom, Kinom.

Kako gledate na trenutnu globalnu finansijsku krizu? Može li se neka industrijska grana ili lobi smatrati krivcem za postojeću krizu i hoće li neko, naprimjer, neka grupa, na kraju izvući korist od toga?

-  Znate, kada su Japan i Koreja počeli proizvoditi robu koja se prodavala na tržištu, evropska roba im nije mogla konkurisati, jer su u Evropi mnogo veći troškovi. Isto tako, troškovi u Americi su mnogo veći nego u Japanu. Zbog toga je sva vaša roba potisnuta s tržišta. Zatim su, umjesto da pokušaju smanjiti troškove proizvodnje, odlučili osmisliti razne finansijske proizvode, kao što su zaštitni fondovi, trgovina bez garancija i razne druge stvari, kao što je trgovina valutama. To nije stvarno poslovanje. To je kockanje. Kao u kockanju, i ovdje možete povremeno pobjeđivati, ali ćete na kraju izgubiti. Razlog njihovog kolapsa je to što su se počeli kockati na finansijskom tržištu, pri čemu kupuju valute, nadajući se da će njihova vrijednost rasti ili padati, tako da mogu njima trgovati. Međutim, to nisu stvarne valute. Kada su trgovali našom valutom, imali su milijarde ringgita, ali mi smo otkrili da nisu imali ništa. To je kao prodaja dionica bez pokrića, kada prodajete dionice koje nemate i nadate se da će vrijednost pasti, a kada vrijednost dionica padne, kupite jeftine dionice da  biste ih dali osobi kojoj ste već prodali po višoj cijeni. Tako oni posluju, a to ne može trajati zauvijek.

Da se malo osvrnemo na ovu regiju, počevši od Bosne. Vi ste poznati kao prijatelj Bosne i Hercegovine. Otvoreno ste vršili pritisak na svjetske sile da zaustave rat. Poslije st nekoliko puta posjetili tu  zemlju i upoznati ste sa situacijom u državi. Šta mislite o trenutnom stanju u Bosni?

-     Bosna bi se trebala brzo oporavljati. Nažalost, Dejtonski sporazum je formulisan tako da u velikoj mjeri otežava odlučivanje. Imate tri osobe na čelu Vlade, koje vjerovatno imaju različita usmjerenja. Stoga je teško donositi odluke koje bi mogle doprinijeti ekonomskom razvoju.

Je li po Vama promjena Dejtonskog sporazuma i institucija zasnovanih na tom sporazumu glavni preduslov za pozitivne promjene u Bosni? Ili postoje i drugi razlozi?

- Postoje drugi razlozi, naprimjer, zakoni države moraju biti prihvatljivi za investitore, kako domaće tako i strane. Potrebno je olakšati poslovanje, bez mnogo birokratskih procedura. Također je potrebno prilagoditi pravni sistem, tako da ljudi koji ovdje posluju budu zakonom zaštićeni, da ne moraju često ići na sud zato što se desilo nešto što nisu mogli predvidjeti.

Vjerujete li u demokratiju? Je li demokratija za svakoga?

- Demokratija se može tumačiti na razne načine. Na Zapadu imamo liberalnu demokratiju. To su razvijena društva, koja se mogu nositi s tim. Ali u državama u razvoju, koje su tek stekle nezavisnost ili prešle sa autoritarnog režima na demokratski, ljudi još uvijek ne shvataju šta znači takav sistem. Zato je njima to teško implementirati. Naprimjer, u demokratskim državama imamo izbore, ali gubitnik mora prihvatiti činjenicu da je izgubio. U mnogim novim demokratskim društvima gubitnik ne želi prihvatiti da je izgubio. Kažu da su izbori namješteni, da je bilo mnogo nepravilnosti, ulične demonstracije,  i štrajkove. U takvim slučajevima demokratija nije uspješna. U demokratskom društvu, kada gubite, morate to prihvatiti.

Da nastavimo, Vi pružate veliku podršku ostvarenju 'palestinskog cilja'. Šta je po Vašem mišljenju rješenje sukoba između Izraela i Palestine?

- Izrael vrši mnogo nezakonitih radnji. Naprimjer, gradi naselja na palestinskoj zemlji ili gradi zid. Idu čak do te mjere da ubijaju ljude koji pokušavaju pomoći Palestincima. Mi šaljemo brodove s humanitarnom pomoći za ljude u Gazi. Oni su presretnuti u dubokim morima na međunarodnom području, kada su Turci izgubili devet ljudi, zato što ih je napala i ubila izraelska mornarica. Glavna prepreka zaključenju mira leži u činjenici da je Izraelu dozvoljeno kršiti svaki zakon, zato što ima podršku Amerike. Međutim, Bosanci... izvinjavam se, Palestinci nisu tako privilegovani. Znate da je Izrael, naprimjer, uhapsio hiljade Palestinaca, bez pravno utemeljenih optužbi. Koristili su te zatvorenike za razmjenu, u slučaju ako Palestinci zarobe izraelskog vojnika. Oni bi tada oslobodili oko 500 bespravno uhapšenih Palestinaca, u zamjenu za svoga vojnika. Prema tome, ponašanje Izraelaca odražava potpuno nepoštivanje međunarodnog prava. Sve dok Izrael ne prestane kršiti međunarodno pravo i dok Amerika ne prestane podržavati takve bespravne postupke, neće biti rješenja sukoba.

Nakon jednog od Vaših govora, optuženi ste za antisemitizam. Vjerujete li još uvijek da Jevreji vladaju svijetom posredstvom zastupnika? Šta Vas je navelo da to kažete?

-     Mogu me zvati antisemitom ako žele, ali ono što sam rekao temelji se na činjenicama. Naprimjer, Izrael je mala država, ali je u stanju da zanemari međunarodne zakone, zato što ima podršku Amerike. Šta god oni rade, makar to uključivalo bespravno ubijanje ljudi, imaju dozvolu velikih sila. To je problem s kojim se danas suočavamo. Ja nisam antisemit. Ja sam protiv kršenja zakona, protiv onih koji ubijaju ljude bez razloga. Ja sam protivnik rata, jer se ratom ništa ne rješava. Zadržavam pravo da kritikujem svakoga ko izvrši krivično djelo kažnjivo međunarodnim zakonima, kao što su i nas kritikovale zapadne sile. Oni kažu da nas mogu kritikovati zbog slobode govora, ali ono što sam ja govorio je bio odraz moga prava na slobodu izražavanja.

U Kuala Lumpuru ste osnovali Komisiju za ratne zločine, koja se bavi žrtvama zločina u Iraku, Libanu, palestinskim teritorijama, a sjećam se da su prije godinu dana George Bush, Dick Cheney, Donald Rumsfeld bili među onima koji su proglašeni krivim za ratne zločine. Naravno, to nema pravnih posljedica za njih, ali kakvu poruku ste pokušali poslati?

-     Budući da se niko ne usuđuje da ih optuži, čini se da je moćnima sve dozvoljeno. Mi to smatramo nepravednim. Ako neko moćan čini nedjela, mora odgovarati pred sudom. Ako odbiju zato što su veoma moćni, onda mi koristimo naš sud. Moramo im naglasiti da je ono što su uradili loše. Naprimjer, Bush i Blair su krenuli u rat na temelju laži. Tvrdili su da Saddam Hussein ima oružje za masovno uništavanje. Kasnije je dokazano da Saddam Hussein nema oružje za masovno uništavanje. Međutim, oni su nastavili rat. Ubijali su ljude.  Njima životi drugih ljudi ništa ne vrijede. Ipak, kada je u Americi eksplodirala bomba, oni su čak uskratili pravo da se tijela sahrane, zato što je nekoliko njih poginulo. Ali zamislite stotine hiljada ljudi koji su ubijeni kada su bacili bombe na naseljena područja. Ubili su mnoge nevine ljude, uključujući bebe, ali su to nazvali kolateralnom štetom.Prema tome, svoje živote smatraju veoma vrijednim, dok su životi drugih ljudi bezvrijedni.Možete ih ubijati pod izgovorom da je riječ o kolateralnoj šteti.

Citira se Vaša izjava da Zapad propagira rat, sodomiju  i genocid. Smatrate li sebe protivnikom Zapada?

- Nisam ja njegov protivnik. Ja sam protivnik njihovih djela.  Mnogo učimo od Zapada o sistemu administracije, pravnom sistemu... Mnogo učimo od njih, ali kada urade nešto pogrešno...Naprimjer, Amerika je stvorena na krvlju miliona Indijanaca. Oni još uvijek nemaju zemlju koju mogu nazvati svojom. Australiju su okupirali britanski zatvorenici,  ali ta zemlja ne pripada njima.  Oni su ubijali Aboridžane. To je pogrešno, a niko ne želi ništa reći jer su to uradili veliki moćnici.

Da se osvrnemo na proteklo vrijeme. Nakon više decenija Vašeg političkog rada i svega što ste učinili, žalite li za nečim?

-  Ne žalim ni za čim. Da sam još  premijer, rekao bih istu stvar.

Dr. Mahathir, hvala Vam mnogo na razgovoru.

- Nema na čemu.