Opća rasprodaja Hrvatske

Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) je početkom ovog mjeseca predložio vladi novu sistematizaciju više desetaka poduzeća u državnom portfelju, s ciljem razvrstavanja na ona koji su i dalje od strateškog interesa i ona koja mogu biti stavljeni u većinskom dijelu na tržište. S obzirom na centraliziranost državnih institucija, međutim, nema sumnje da je DUUDI pritom samo potpisao već pripremljeno mišljenje iz vrha hrvatske vlade, što čitavoj proceduri daje ozbiljnost gotovo svršenog čina.

„Time se opet u novije vrijeme potvrđuje da kruta zbilja ruši vladinu bajku o zaštiti državnog i općeg društvenog interesa. Ona jedino još nastoji spasiti likvidnost proračuna i zaustaviti daljnji pad kreditnog rejtinga, a narednoj će vlasti prepustiti ostatak brige o nacionalnom gospodarstvu. No, to je ionako samo epilog dvadesetgodišnjeg procesa neoliberalnog uzmicanja države, pri čemu su veće i jače zemlje ipak sačuvale dosta vrijednosti, dok su manjima, osobito tranzicijskim, namijenjeni ogromni rizici i neizvjesnost radi nečije privatne koristi“, izjavio je za Deutsche Welle ekonomski analitičar Guste Santini.

Budućim generacijama tek mrvice

A kategorizacije o kojima je riječ, objavljene na internetskim stranicama državnog ureda, nalik su izlogu za opću rasprodaju, podijeljenom na tri stupnja. U još jednom, zasebnom, ostavljena su rijetka poduzeća-monopoli od strateškog značaja, poput onih što reguliraju prometnu infrastrukturu. Uz njih stoji napomena „sačuvati za buduće generacije, ne predviđa se privatizacija“. Baš sve ostalo izuzev tih „mrvica sa stola“, pak, čini se osuđenim na bubanj.

U kategoriji „Društva od posebnog značenja“, s napomenom „moguća je privatizacija ili prodaja po posebnoj odluci“, izlistane su 24 tvrtke. Da nabrojimo samo neke od njih: Hrvatske željeznice – Cargo, Brodarski institut, Croatia airlines, Croatia banka, Hrvatska pošta, Hrvatska lutrija, Imunološki zavod, Jadrolinija, Luka Rijeka, Narodne novine, Brodogradilište Uljanik, te zračne luke – sedam najvećih. Sljedeća kategorija već nosi merkantilno ime „Tip Solidum“, i u njoj je desetak poduzeća u kojima država ima manjinski, ali značajan vlasnički udio.

Puna izloženost tržištu

Tako će na prodaju tih počesto kontrolnih paketa dionica biti stavljeni: Đuro Đaković Holding, Ina, Končar, Luka Ploče, Podravka, Atlanska plovidba, Sunčani Hvar, Croatia osiguranje, Hrvatska poštanska banka. Napomene uz njih glase „puna izloženost tržišnoj utakmici“ i, nadasve, „osigurati punjenje proračuna“. Preostala, posljednja kategorija s nazivom „Koncesionari“ odnosi se na tamo nenavedene tvrtke i javna dobra poput autocesta – to je odranije poznato – koje vlada kani iznajmiti na više desetaka godina.

Ovaj svojevrsni katalog za postnovogodišnju rasprodaju trebao bi biti usvojen u vladi do kraja prvog kvartala, a zatim počinje dražba. Čitava operacija zasad inače ne bi ni bila primijećena – i ovako jedva da jest – da sindikalisti Petrokemije, kutinskog proizvođača umjetnih gnojiva i drugog najvećeg hrvatskog izvoznika, nisu doznali kako se i njima planira privatizacijska sudbina, mada je to poduzeće već 15 godina eksplicitno zavedeno kao strateški državni resurs.

Igra gluhog telefona

Zacijelo greškom, danas je Petrokemija svrstana pod „Tip Solidum“, a mjesto joj je valjda u „Društvima od posebnog značenja“, prema većinskom državnom vlasništvu. Bez obzira na to, tamošnji sindikalisti dobro su razumjeli iznesenu sistematizaciju po kojoj bi i ta kategorija bila izložena vjerojatnoj privatizaciji, te su poduzeli akciju obrane svog i javnog interesa, za početak se tek obrativši preko medija široj javnosti. Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak poručio im je nakon toga da nitko nije govorio o privatizaciji.

Koliko će radnih mjesta odnijeti privatizacija?

Ali, nažalost, ipak jest, koliko god se potom i predstojnik DUUDI-ja Mladen Pejnović opravdavdavao da je sistematizacija pogrešno protumačena, kao i popratni njegov intervju u magazinu „Lider“. Uostalom, ni sam nije kasnije ponudio drugo tumačenje predmeta u toj igri „gluhog telefona“. Stoga bi se moglo zaključiti da vlasti zasad još testiraju javno mnijenje i razvrstavaju prioritete prema mogućem otporu radništva i drugih zainteresiranih društvenih subjekata, na koji bi mogle naići.

Poduzeća radnicima

Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata iz Varaždina, jednog od najuspješnijih u tome pogledu, rekao nam je kako dosadašnja praksa privatizacije jasno upozorava da takvi postupci idu mahom na štetu radnika i šire javnosti: „Radi kratkoročne koristi trenutne političke vlasti i privatnoga nečijeg profita, gaze se preostala prava zaposlenih, i još nas uvjeravaju da je to na našu zajedničku korist. A dosad smo barem dobro naučili da nipošto nije tako. I drugo, država uopće nije nužno loš gazda, osim ako vlastima nije cilj da nas uvjere u to.“

„No, mogli bismo od razvijenijih ekonomija preuzeti i neke druge modele organizacije, jer klasična privatizacija više očito nije prihvatljivo rješenje. Ova bi se kriza mogla tako iskoristiti i za radikalan zaokret prema razvoju radničkog dioničarstva, gdje se menadžeri moraju ponašati kao i u privatnim firmama. Danas na Zapadu postoji već mnogo takvih uspješnih primjera, a ima ih nekoliko i u Hrvatskoj, koji više nego jasno dokazuju da ljudi koji tamo rade ipak najodgovornije brinu o svom poslovanju“, poručuje Miličić.