Šovinizam je zadojen majčinim mlijekom

Prije nekoliko godina u Sarajevu u Vanjskotrgovinskoj komori BiH u povodu 8.marta održana je konferencija o ženama u poduzetništvu na kojoj sam bila jedna od panelistica. Razvoj diskusije prilično je izgubio smjer te su razne teme nametnule svoju važnost.

"Šovinizam je zadojen majčinim mlijekom", rekla sam…Nastala je neugodna tišina u prostoriji. Doista zvuči odurno, jednako okrivljivanju silovane žrtve umjesto silovatelja. Kao i svaka trudnica koju kontroliraju hormoni, a samim time baš i ne bira riječi, brzopleto sam ispljunula tu rečenicu. Pogledi iz publike većinom žena bili su prijekorni, rekla bih dezavuirajući. Nisam previše brinula za samu reakciju, jer teza ima puno dublji smisao i u konačnici zagovara moć i snagu žene, a ne slabost, ukoliko se koristi kao odraz u ogledalu. "Ne smatram to istinitim, meni su u mojoj karijeri muške kolege bile od velike pomoći, od mentorstva preko raznih oblika podrške", javila se veoma uspješna poslovna žena čiji lik i djelo jako cijenim.

"Da, no nisu Vam žene pomogle.“, odgovorila sam, nismo se razumjele na prvu, kasnije uz kafu imale smo priliku dublje analizirati tu temu. Kao i većina žena, ovoj skupini sam i ja pripadala, ona ne shvata koliko je bila privilegirana tokom odrastanja i razvoja karijere da je slijepa na ne tako sretnu sudbinu ostalih žena. Moram priznati, sve smo pomalo oslabljenog vida kada je rodna ravnopravnost u pitanju, ponajviše ukoliko je nama osobno dobro. Tek kada se nama zatrese tlo pod nogama uzrokovano rodnim stereotipima počinjemo se boriti, no opet isključivo za sebe. Što je u konačnici nužno, prvo pomozi sebi da bi pomogla drugima, ipak dogodi se zastoj u ovom drugom dijelu rečenice "pomoći drugim ženama“. 

Radi čega je šovinizam zadojen majčinim mlijekom? Nauka još uvijek nije zamijenila maternicu, dakle žena rađa, žena odgaja, ona je prvi medij koja ima nadasve snažnu moć da oblikuje buduće generacije. Preskočimo svjetsku statistiku odgojnih profesija, koliko je žena, a koliko muškaraca odgajatelja u vrtićima ili nastavnog osoblja u školama, ta profesija još uvijek je rezervirana većinom za žene. Kojim razlogom žena ispušta savršenu priliku da oblikuje društvo koje je u njenim rukama, radi čega štafetu moći koju ima nad djecom, sama ugasi ili je preda drugima na upravljanje. 

Žena teži da se ispoštuje kao supruga, majka, ali nikako da joj se ispoštuje koleginica, saradnica ili snaha. Majke žele sebi hrabre, odvažne sinove koje će ih konačno zaštiti na ovome svijetu, ali ne žele da im sinovu budu supružnici drugim ženama i to onakvi o kakvim su one sebi maštale. S obzirom na to da imam dva sina, očekuje me pravedan test prema ženskom rodu u skorijoj budućnosti.

Svoje kompetencije usmjerile smo u lucidne socijalne zavrzlame, potvore, podapinjanja, a mogle smo pametnije investirati da nam svima bude bolje danas. Korištenje te ženske "lukavosti“ meni je oduvijek bilo vrijeđanje vlastite inteligencije, koristiti svoje kompetencije da nekoga „preveslam“ pogotovu supruga na primjer. Ovo nije ništa više od hipokrizije koja služi kao alat u rukama slabića. Vjerovala sam i vjerujem da osnažene ličnosti ne moraju potezati za prevaziđenom komunikacijskom matricom. Snažne ličnosti su jasne i precizne u stavovima i htijenjima i pravedne u poštivanju drugih osoba i njihovih stavova.

Šta je nama naša borba dala?

Generacijsko dokazivanje muškom rodu oduzelo nam je vremena, snage i prostora koji je trebao biti investiran u drugi isplativiji projekat, a to je osnaživanje vlastitih kompetencija, upoznavanje same sebe, rad na sebi, svojim emocijama, oslobađanje od narativa žrtve  koju nismo u stanju apstrahirati. Ekonomski rečeno, oportunitetni trošak nam je iznimno veliki. Dokazivanjem muškom autoritetu vlastito postojanje, kompetencije, jednakost u profesiji, nije ništa drugačije nego dokazivanje vlastite vrijednosti u ljubavnoj vezi koja bas ne funkcionira. Jedna strana se bjesomučno prilagođava, mijenja, iz potrebe da bude voljena, prihvaćena, te iz straha da ne bude odbačena.

Najprostije ilustrirano žena se ulogoruje, i ne pomijera dok joj se ne prizna postojanje, dok je se ne potvrdi diploma i tako čitavu vječnost. Pri tome ona više ne „putuje“, ona isključuje iskustvena osjetila, lagano tone u ulogu žrtve, iz koje je očekivano treba spasiti muški rod. u biva nesretna, jer nije svoja, jer je kreirala u društvu etablirala lažno sebstvo. Strah je razotkriti se, sumnja da može biti voljena radi onoga što doista jeste, radi svog ORIGINALA. Isti obrazac se ponavlja unutar razvoja profesija, društvenog djelovanja gdje se čitava priča prenosi na muški rod tj, prema profesionalnom autoritetu. Trošimo svoje vrijeme na dokazivanje i čekanje da budemo potvrđene. Pristajemo na maratonsku utrku za certifikat, potvrdu diplomu  kao vrijedne, pametne i jednake.

One žene koje ne logoruju pred muškim rodom, ne čekaju potvrdu postojanja, koje putuju svojim životom kao Božijim darom, koje se bave isključivo sobom i žele doprinijeti društvenoj zajednici, koje ne omalovažavaju muški rod već cijene njegovu jednakost pred Bogom, koje ne podcjenjuju druge žene već se iskreno raduju njihovim pobjedama, te žene su endemska vrsta na nišanu dezorijentiranom i nesigurnom dijelu muškog roda, a posebno nesretnim logorašicama koje su upale u sindrom žrtve. Žrtvi je lakše glorificirati, uljepšavati svoj protraćen život i na taj način skrivati svoje slabosti. Vođene strahom, to malo namaknute snage i kompetencija koriste protiv druge žene. Etikete su brojne, previše je „ženskasta“, "joj, ona je stalno dotjerana“, "joj, ona je tako neugledna“,“ joj,nju samo karijera zanima“, "joj, jadan njen muž“, "jao, jadna njena porodica“…… niz je podugačak.

Odustanimo odmah od iscprljujućeg besmislenog dokazivanja, Božija smo stvorenja sa dodijeljenim ulogama, pred njim smo jednaki po djelima koja ubiremo u privremenom boravku na ovom svijetu.

Skočille smo u MMA ring borbe sa muškim rodom, osobno tako to doživljavam. Borba za jednakost izgubljena je u startu nametanjem muških pravila igre, u biznisu trebamo izgledati kao muškarci, oblačiti se u par boja, nositi odijela nalik muškim, hodati kao oni, razmišljati kao oni, jednostavno hrlimo biti savršena KOPIJA, nipošto svoj ORIGINAL. Svakodnevno svjedočimo borbu sa obrazovnim sistemom za inkluzivno učenje, individualno prilagođen pristup u obrazovanju, sukladno kompetencijama i afinitetima naše djece, sebi uskraćujemo isti taj pristup, da shodno kompetencijama i afinitetima budemo ono što želimo ne nanoseći štetu drugima. Ukoliko žena želi imati ili nemati djecu, biti domaćica ili biti nešto više od toga, radi čega joj mi  žene dišemo za vratom komentarišući je javno i tajno. Još bolje, komentarišući je jezikom muške pripadnosti: „Ma ona je sva nekako ženskasta, ja nisam nikad bila takva, ja sam se isključivo družila sa dječacima“ – zvuči poznato. Iskrenije kazano "Ja sam muškija, ja sam dio pobjedničkog tima, ona je obična žena“. Ne sporim da nam mogu više odgovarati određena kognitivna rezoniranja, makar to bila i muška. No čemu hipokrizija izdaleka omalovažavati ženu, jer je žena?

Drugo, utrošimo svoje vrijeme na razvoj svojih ličnosti, osvještavanje, budjenje, razvoj kompetencija, meditaciju, duhovnost, smjeh i najvažnije ljubav.

Koliko god se mi dokazivale, uvijek će biti neki novi muški autoritet na čiji certifikat o našim kompetencijama nestrpljivo i sluđeno čekamo. U tom čekanju, počinjemo bivati jedna drugoj besmislena konkurencija, jer tada više nije važno da osnažimo svoje redove, već samo je važno koja je prva, pobijedila, koja je priznata, koja kući nosi uokvirenu diplomu potvrde da je "dovoljno jednaka“.

Najčešće, osim ukoliko žena nema dovoljno izbrušen stav i hrabrost, brzo postane dekoracija za fotkanje bez odlučujućih funkcija. Ovo nije pravilo, ali jeste većina, tu istinu svakodnevno gledamo na Balkanu kada je politička scena u pitanju.

Nazire li se kraj ovome, jer cilja nema, pravila su svako sebi i za sebe.

Eliksir rodne ravnopravnosti je u rukama žene. Sva snaga jeste kod žene, ona još uvijek u većini kultura primarni je medij-odgajatelj generacija, ona prenosi iskustvo, znanje, ljubav, ona podučava životu, uz sve to ona ujedno prenosi slabosti, strahove, frustracije, zavist, gnjev i ostalo. Uz malo hrabrosti i kompetencija što je ostalo, krenimo malim koracima oblikovati ljepše i pravednije društvo. Zadojimo buduće generacije pravdom i jednakošću kakvu nam je Bog zagarantirao u svim svetim knjigama. 

Amra Hašimbegović, MBA, vlasnica www.gms.ba; vlasnica licence Business Cafe BIH, amra.h@gms.ba