Pet najšokantnijih ostavki selektora

Ostavka Italijana Fabija Kapela na mjesto selektora engleske fudbalske reprezentacije peti je slučaj u istoriji da trener koji je odveo državni tim na Evropsko prvenstvo kroz kvalifikacije ne ode s njim i na završni turnir. MOZZART Sport predstavlja tih pet selektorskih sudbina, uz uvodnu napomenu da je među njima i Ivica Osim, koji je zbog ratnog vihora u rodnom Sarajevu podnio ostavku na mjesto selektora Jugoslavije uoči nesuđenog joj Evropskog prvenstva 1992. u Švedskoj

SUDBINA PRVA (1972)

Valentin Aleksandrovič Nikolajev (1921-2009)

Valentin Nikolajev je bio sovjetski reprezentativac i petostruki poslijeratni prvak SSSR-a sa CSKA (Centralni sportski klub armije, 1960-1994), koji se u to vrijeme zvao CDKA (Sportski klub Centralnog doma Krasne armije, 1928-1951) i CDSA (Sportski klub Centralnog doma Sovjetske armije, 1951-1957). Da ne bude zabune, od 1994. puno ime ponosa ruskog fudbala je PFK (Profesionalni fudbalski klub) CSKA.

Nikolajev je kao trener donio 1970. Armejcima prvu titulu prvaka Sovjetskog Saveza poslije 19 godina, još od njegovih igračkih dana. Kao dobitnik priznanja "Zaslužni trener SSSR-a" postavljen je da uporedo obavlja i dužnost selektora.

U najtežoj kvalifikacionoj grupi za odlazak na Evropsko prvenstvo 1972, Sovjeti su zauzeli prvo mjesto, bez poraza. Na Lenjinovom stadionu u Moskvi savladali su i Španiju (2:1), predvođenu Realovim asom Amarom Amanasijom i Sjevernu Irsku (1:0) sa sjajnim Džordžom Bestom, pokojnom zvijezdom Mančester junajteda, a Kipar je preslišan sa 6:1 i 3:1.

Pobjednici osam grupa imali su još po jednu prepreku do Belgije. U četvrtfinalu su se sastali Sovjetski Savez i Jugoslavija. Pred 60.000 gledalaca na Marakani nije bilo golova, a pred 90.000 ljudi u Moskvi Sovjeti su pobijedili sa 3:0, pogocima u drugom poluvremenu.

Međutim, šampion CSKA je tu sezonu završio tek na 12. mjestu. Tadašnji ministar odbrane, maršal Grečko, opozvao je Nikolajeva sa selektorskog mjesta, pošto mu je armijski klub bio iznad reprezentacije, a Valentin Aleksandrovič je bio vojno lice s najvišim vojnim školama.

Šta je bilo poslije: Reprezentaciju je na Evropsko prvenstvo sa četiri učesnika odveo Aleksandar Semjonovič Ponomarjov. U polufinalu je savladana Mađarska (1:0), ali je u finalu uspješnija bila Zapadna Njemačka (0:3). Vicešampionska titula nije zadovoljila komunističko rukovodstvo zemlje: selektor i nekoliko igrača su oplakani u državnim novinama, ali je Ponomarjovu dopušteno da dva mjeseca kasnije vodi i olimpijsku reprezentaciju na Igrama u Minhenu, gdje su osvojili bronzu.

Nikolajev sa CSKA dalje nije imao uspjeha. Smijenili su ga 1973, a iduće godine su mu dali da vodi omladinsku reprezentaciju. S njom je bio evropski prvak 1976. i 1980. S tog mjesta 1985. odlazi u penziju.

SUDBINA DRUGA (1992)

Ivica Osim (70)

Poglavlje o Štrausu s Grbavice biće memento o reprezentaciji koja je mnogo mogla i mnogo započela. Bosanac po rođenju, Jugosloven po opredjeljenju imenovan je za selektora 1986, a prva tri puta vodio je tim zajedno s Ivanom Toplakom. Debitovao je u prijateljskoj utakmici u Resifeu protiv Brazila, koji je, spremajući se za Mundijal u Meksiku, pobijedio sa 4:2 (tri gola postigao Ziko, strelci za Plave Gračan i Janković, obojica u 41. minutu).

Prvi samostalni meč bio mu je protiv Turske u Splitu, koju je Jugoslavija na početku kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u Njemačkoj 1988. savladala sa 4:0. Plavi se nisu plasirali. Engleska je bila dominantna u grupi, pobijedivši i na Marakani (4:1), što je bio posljednjim zvanični duel sa Englezima. Već je, evo, četvrt vijeka otkako nismo igrali s Gordim Albionom u zvaničnim utakmicama.

Osim ne samo da je zatim odveo reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990, već je Jugoslavija na Apeninima bila peta. Ne blijede sjećanja na nesretni poraz u četvrtfinalu na penale protiv Maradonine Argentine, prvaka svijeta iz Meksika.

U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Švedskoj 1992. Plavi su bili sjajni. Ali dok se igrao fudbal, mirisao je barut. Bratstvo i jedinstvo je pucalo po svim šavovima. Reprezentaciju su u smiraj kvalifikacija napustili hrvatski fudbaleri i Slovenac Srećko Katanec.

Osim, čovjek fudbala, bio je riješen da kao selektor ostane na braniku zemlje koja se raspadala...

"Dovešću stvar do kraja. Fudbal mora da bude iznad politike. Ništa ne može da ublaži bol hiljade unesrećenih, ali fudbal može da im donese bar malo radosti. Ostaću u reprezentaciji dokle god se igra pod jugoslovenskom zastavom i sluša se himna "Hej, Sloveni"."

Sudbina je htjela drugačije. Dvadesetak dana prije Evropskog prvenstva rat je došao i u Sarajevo, gdje je živjela Osimova porodica. Na konferenciji za medije Štraus s Grbavice je sa suzama u očima saopštio da podnosi ostavku jer su mu misli daleko od fudbala.

Šta je bilo poslije: Jugoslaviju je u Švedsku odveo Miljan Miljanić, predsjednik FSJ, a treneri su bili Ivan Čabrinović, Osimov pomoćnik, i Slobodan Santrač. Otputovali su i Slovenci Darko Milanič i Džoni Novak, Makedonac Vujadin Stanojković i Bosanac Fahrudin Omerović (golman), svi igrači Partizana, koji je s evropskim i svjetskim prvakom Zvezdom dao najviše reprezentativaca.

Drugog juna, u osvit takmičenja koje je počelo 10. tog mjeseca, Jugoslavija je vraćena kući. Evropska fudbalska unija (UEFA) nije odoljela pritisku Ujedinjenih nacija, koje su 31. maja uvele sankcije ostatku bivše države.

Umjesto Jugoslavije, na scenu su stupili Danci, koji su u kvalifikacionoj grupi zauzeli drugo mjesto, s bodom manje od Jugoslavije. Da apsurd bude veći, osvojili su titulu.

SUDBINA TREĆA (1995)

Roj Hodžson (64)

Engleski trener trebalo je da povede Švajcarsku na Evropsko prvenstvo 1996. u svojoj domovini, "kolijevci fudbala". Švajcarska je bila prva u grupi. Cijelu zemlju je opio veliki optimizam.

Međutim, Hodžsonu je na kraju 1995. istekao ugovor, a da ga produži nije htio, pošto je imao finansijski sjajnu ponudu Intera. Procijenivši šanse Švajcaraca na EURO 96 kao male u grupi s domaćinom, Holanđanima i Škotima, i odmjerivši težinu dva ugovora, odlučio se za novac Masima Moratija.

Šta je bilo poslije: Hodžson je u jesen 1995. nasljedio bivšeg Interovog igrača Luisa Suareza, nekadašnjeg španskog reprezentativca, dobitnika Zlatne lopte francuskog magazina "Frans fudbal" za najboljeg igrača Evrope u 1960. Englez se nije proslavio u Milanu. Tada mu je prilijepljeno da nije trener za velike klubove, što ga prati i danas.

Švajcarsku je vodio Portugalac Artur Žorž, koji se brzo sukobio s domaćim medijima i navijačima. Švajcarci su u prvom kolu izvukli bod na Vembliju protiv Engleza (1:1), ali su izgubili i od Holanđana (0:2) i od Škota (0:1). Žorž je, naravno, smijenjen.

SUDBINA ČETVRTA (1999)

Viktor Picurka (55)

Rumunija je zauzela prvo mjesto u kvalifikacijama za prvo Evropsko prvenstvo koje su 2000. organizovale dvije zemlje - Holandija i Belgija. Nije izgubila nijedan meč, a primila je samo tri gola u 10 utakmica. Portugal je morao da se pomiri s drugim mjestom, ali je na EURO otišao kao najbolji drugoplasirani tim.

Umjesto tapšanja po ramenu, selektor Picurka je u decembru 1999. dobio - otkaz. Obrazloženje predsjednika nacionalnog saveza Mirče Sandua bilo je da je pod njegovim selektorovanjem poljuljan moral u ekipi i pogoršani su odnosi s vodećim igračima. Iza formulacije "vodeći igrači" krio se samo jedan lik: poslije moljakanja, u reprezentaciju se usred kvalifikacija vratio rumunski fudbalski bog George Hadži, karpatski Maradona.

Picurka, koji je ponovo selektor Rumunije, a smijenjen je početkom aprila 2009, ubrzo poslije poraza od Srbije s 3:2 u Konstanci u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010, bio je u prvom mandatu žrtva spletkarenja predsjednika Saveza i njegovog bliskog prijatelja Điđija Bekalija, kontroverznog rumunskog političara i poslovnog čovjeka. Picurka ga nije zarezivao, odolijevajući da u državni tim ne zove igrače kojima je Bekali bio menadžer.

Šta je bilo poslije: Umjesto nepodobnog Picurke postavljen je Emerih Enej, ali je bilo jasno da je on samo marioneta. Vremešna rumunska reprezentacija je ipak otišla u četvrtfinale. Opet je bila u grupi s Portugalom, koji je tada zauzeo prvo mjesto. U "grupi smrti" su otpali Englezi i Nijemci.

U meču za ulazak u polufinale Italijani su pobijedili sa 2:0. Nije pomogao ni kapiten Hadži, kome je to bila posljednja, 125. utakmica u reprezentaciji.

SUDBINA PETA (2012)

(Kapelo i Teri)

Fabio Kapelo (65)

Jedan od najboljih trenera današnjice, koji je prvi put u trofejnoj karijeri bio selektor, zaveo je fudbalski tačerizam i u engleskoj reprezentaciji kao prethodno u Milanu, Realu, Romi i Juventusu. Shodno svojim trenerskim manirima, štiteći sopstveni autoritet, nije dopustio činovnicima iz fudbalske asocijacije Engleske (FA) da mu odlukama vršljaju po timu.

Epilog – podnio je ostavku. Nepremostivi kamen spoticanja bilo je rješenje FA da oduzme kapitensku traku Čelsijevom asu Džonu Teriju, koji se tereti za rasističke uvrede prema Antonu Ferdinandu, odbrambenom igraču Kvins Park Rendžersa, rođenom bratu Rija Ferdinanda, štopera Mančester junajteda.

Šta je bilo poslije: Saga o Kapelu još traje. Posljednja u moru informacija koje su zapljusnule svijet fudbala kao post festum ostavke bila je da je Kapelo morao da odbije Anžijevih 10.000.000 eura po sezoni zbog mogućih problema s FA u vezi s tim. Don Fabio bi platio veliku kompenzaciju Englezima ako oni dokažu da je s bogatim ruskim prvoligašem pregovarao dok je još bio selektor Gordog Albiona.

Englesku će na Evropsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini svakako povesti novi čovjek, čije se ime s nestrpljenjem iščekuje. Hoće li to biti i "a kapela" bez Kapela, vidjećemo.

NESUĐENA SUDBINA ŠESTA (1996)

Angel Jordanesku (61)

Rumunija je zauzela prvo mjesto u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Engleskoj 1996. Jedini poraz je pretrpjela u Bukureštu protiv Francuske (3:1), koja je ipak bila druga.

Jordanesku je podnio ostavku ne mireći se s tim što u rumunskom fudbalu cveta korupcija. "Generala" su ipak odgovorili od njegove odluke, obećavši mu cijeli program mjera za iskorenjivanje zla. Ne lipši, magarče, do zelene trave...

Jordanesku je legao na rudu. Rumunija je na Ostrvu izgubila i od Francuske (0:1) i od Bugarske (0:1) i od Španije (1:2), ali je "General" ostao selektor još dve godine. Predvodio je reprezentaciju do osmine finala Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998.

DUGOTRAJUĆI SAMO BILIĆ, LEV I OLSEN

Od 16 selektora na predstojećem Evropskom fudbalskom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini (8. jun – 1. jul), samo su njih četvorica vodili iste reprezentacije i na EURO u Švajcarskoj i Austriji pre četiri godine, odnosno u kvalifikacijama za to takmičenje. To su Joakim Lev (Nemačka), Slaven Bilić (Hrvatska), Morten Olsen (Danska) i Oleg Blohin (Ukrajina).

Njemački i hrvatski selektor bili su učesnici prethodnog šampionata, a danski i ukrajinski nisu prošli predtakmičenje. Lev, Bilić i Olsen su neprekidno na mjestu selektora, što znači da su vodili svoje reprezentacije i u kvalifikacionom ciklusu za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi prije dvije godine (jedino Bilić nije bio učesnik Mundijala).

Blohin, legenda sovjetskog fudbala i Dinama iz Kijeva, smijenjen je u decembru 2007. zbog neuspjeha u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Švicarskoj i Austriji. Zatim je trenirao tadašnjeg ruskog prvoligaša Moskvu. Pošto se ni tu nije proslavio, ugovor s njim je raskinut u novembru 2008. Poslije je bio sportski direktor ukrajinskog Černomoreca iz Odese, a ponovo je imenovan za selektora Ukrajine prošlog proljeća.

Među 16 selektora Olsen je neprikosnoven po stažu - Dansku predvodi od jula 2000. Imao je po tri ciklusa za Mundijal i Evropsko prvenstvo. Dance nije odveo samo na Svjetski šampionat u Njemačkoj 2006. i na prošli EURO. Utakmice u junu biće mu posljednje na mjestu danskog selektora.