Porodični dom i čuvanje tradicije u selu zaboravljenom od vremena

U zaseoku Okruglica, nadomak Bosanskog Petrovca, vrijeme kao da je stalo. Životu bez previše društvenih mreža, ali i puta, porodica Marjanović svjedoči svaki dan. Među njima su i dvije djevojčice Jovana i Jelena. Čuvarke tradicije dočekale su i ekipu N1.

Pod obroncima planine Grmeč, nalazi se selo Okruglica. Zaboravljeno od vremena i ljudi. Tek pokoja kuća. Većinom prazna. Osim jedne… na kraju sela

U staroj, trošnoj kući, na skoro 2000 metara nadmorske visine živi četveročlana porodica Marjanović. Od prvog komšije udaljeni skoro 30 km. Od glavne ceste više od 5 km.

Na traktoru, starim seoskim putem po goste dolazi Đoko Marjanović.

Miris domaćeg mesa, sira, pite i uštipaka na pragu porodičnog doma. Za punom trpezom, domaćin Đoko, priča nam, zašto je ostao:

"Ovdje sam rođen, 1972.godine, baš u ovoj kući, nisam rođen u bolnici, tako da to slijedi od toga da sam tu i naviko i obiko i tu se vratio i tu želio da djecu jednostavno podignem u zdravoj prirodi u zdravoj vodi. Vratio sam se ovdje faktički sa konjem i pet kokošiju, ništa drugo nisam imao i onda lisac upadne podavi ti 4 kokoši, samo jedna ostane Jednostavno geni vuku, mogao sam ja svašta raditi i ići u vani u bijeli svijet, imao sam i ponuda i da budem u Derventi i u Banjaluci, ali eto nešto me neobjašnjivo vuče u rodni kraj", kazao je.

Djedovinu, Đoko je odlučio obnoviti početkom 2000-ih. Skoro četiri godine, svjedočio je životu bez struje.

"Vrlo naporno je bilo, vrlo teško, ali eto i to smo preživjeli imali neki radio tu, tu slušali vijesti i to je bila veza sa svijetom a prvi mobilni sam uzeo možda neke 2005 godine", dodaje.

Zajedno sa njim, došla je supruga Radojka. Iz slavonske ravnice u brdo. No, za nju… selo je raj.

Ja sam samo molila Boga da idem i grada što dalje, obilazila sam ja i bila u Austriji i Mađarskoj, ali nekako ovo mjesto ovdje”, kazala je Radojka Marjanović.

"Neshvatljivo je meni pretrpani gradovi, faktički soliš slano more, porodica je sve, a sve se manje ulaže u poroodicu, sve je preče i auto i stanovi i gradovi i putovanja sve, sve je preče nego porodica a po meni je porodica najpreča", kaže Đoko.

Za šta je dokaz – puna kuća. Dva sina, dvije kćerke i unuk, njihovo su najveće bogatsvo. Marjanovići se bave poljoprivredom i stočarstvom. Da je život na selu, lijep, ali težak, saglasna je i mlađa kćerka Jelena. No, ne planira ga napuštati.

"Ustajemo oko 4, 5 sati ujutro i onda se spuštamo traktorom do naše stanice ili do pola, onda idemo u kombi 20 i nešto km do škole i onda budemo u školi oko sedam sati, poslije se vraćamo oko 2 sata i onda idemo sa ocem do kuće i spremamo stoku, krave ovce, konje, kasnije idemo u kuću pomagati roditeljima, a to je oko nošenja bala sijena, hranjenje stoke, pojenje stoke", kaže Jelena.

I ništa, od toga joj ne pada teško.

Na putu do škole ili posla, na veoma neobičan način. Traktorom ili konjima. Minimalno 5 km od kuće do prve autobuske stanice. Od stanice do škole još 20. U jednom pravcu. Svakodnevnica je to porodice Marjanović.

Upravo nepostojeća infrastruktura, pogotovo kada snijeg zamete puteve, najveći je problem sa kojim se suočavaju.

"Pa navikla sam, to je meni postala svakodnevnca i to je meni sasvim normalno. Pa olakšalo bi dosta, pošto jako velika klizavica je kad je zima i nekad se desi da ni traktor sam ne može izaći i onda nastaje probllem jer moramo nastaviti pješke a imaju i konjska kola, to se može jedino ljeti ići, ali lakše onda i pješke pored toga a imamo i saonice konjske koje upregnemo koonje u to i spuštamo se nizbrdo", kaže Jelena.

Nizbrdo, ponekad prtinom, sa svojim konjem Riđom, 13-godišnja Jelena galopira svaki dan. On je njen, kako kaže, najbolji prijatelj. Za dresiranje, zadužena je isključivo ona. Ranč, njena je, za sada, neostvarena želja.

Posebna je to ljubav, koju kroz svoj talenat, prenosi i na papir. Pa inače me inspirišu najviše konji i priroda i ljudi, slikanje portreta.

Jedna za slikanje, druga za pletenje. Talenat za vez, naslijeđen od majke. Narodna nošnja, peškiri, vunene čarape, samo su dio onoga što izrađuju.

"Evo sad za KUD prepravljam, nošnje, neke šijem svojim curama , snahi, uglavnom nek ostane u naslijeđe, još hoću da napravim svoju slavonsku sa zlatnim vezom da im i to ostavim", kaže Radojka.

"Pa otkad sam bila mala, mene je to oduvijek zanimalo, taj ručni rad, uvijek sam pitala kako to šta to, dosađivala svima i onda sam počela to učiti i znam većinu stvari, znam vesti, nešto oko nošnji, peškira, nebitno, bilo kakav ručni rad", kazala je Jovana.

I uz sve to djevojčice Marjanović stignu da budu i odlične učenice i pohađaju folklor. Jovana perfektno govori engleski jezik. Ipak, u budućnosti se vidi kao pravnica ili ljekar.

"Ja njoj često kažem, ti si moj skriveni dragulj, onako smireno, tiho, ali uvijek nekako kad se prozove iz nje samo izlazi znanje. Skromna, prizemna, vrijedna, odgovorna", ističe Jasna Duraković, razredna Jovane Marjanović.

Marjanovići su uspješno realizovali ideju seoskog turizma. U svojoj kući vrlo često dočekuju turiste koji vole planinarenje. Njihovu domaću organsku hranu jednom godišnje, svi koji žele, mogu probati na manifestacijama u Bosanskom Petrovcu na kojima redovono učestvuju. Da nastavi čuvati tradiciju svojih predaka, odlučio se najstariji sin. U blizini stare, nikla je nova kuća Marjanovića. Pa će i dalje, sve, koje put nanese, čuvari zaseoka Okruglice, dočekati otvorenog srca.