Emina Hadžiosmanović, psihologinja: Žena godine u Londonu

Dvadesetpetogodišnja britanska psihologinja Emina Hadžiosmanović dobitnica je nagrade za mlade žene svijeta "Žena godine", koju dodjeljuje "The Migrant Forum", londonska mreža udruženja za migrante i izbjeglice.  Kao četverogodišnja djevojčica, zajedno s majkom i sestrom, otišla je iz Sarajeva u oktobru 1992. godine. Prije nekoliko dana ova mlada žena, pred kojom je, bez sumnje, zvjezdana karijera, boravila je u Lisabonu na Internacionalnoj konferenciji "Trauma: teorija i praksa". Izlagala je rad s nazivom "Narrating Trauma: The Bosnian context".

„Prezentirala sam dio svog doktorskog rada, u okviru kojeg sam istraživala posljedice rata na psihičko stanje pojedinca. Ispitala sam 225 osoba, porijeklom iz BiH, koje su napustile zemlju za vrijeme rata i danas žive u Velikoj Britaniji. Uporedila sam ove podatke sa rezultatima koje sam dobila kroz anketiranje 172 osobe, koje su cijeli rat provele u našoj zemlji“, priča nam Emina, koju je nagrada "Žena godine" obradovala i iznenadila.

„Bila sam izuzetno sretna kad sam saznala da sam dobila nagradu, ali isto tako nisam mogla da vjerujem da je Udruženje "Migrant Forum" odabralo baš mene i prepoznalo moj rad s Bosancima i Hercegovcima u Velikoj Britaniji. Ovim putem moj rad će doći do šire publike. Možda će mi otvoriti nove mogućnosti u okviru kojih bi i dalje pomagala našim ljudima bilo gdje u svijetu. Zahvalna sam svima što su mi pomogli da dođem do ovih rezultata, a posebno svojoj porodici“, kaže Emina. 

Ove godine uspješna Sarajka doktorirat će u oblasti kliničke psihologije na Univerzitetu Nottingham. Psihologija je bila njen način da se suoči s duhovima prošlosti, ali i pomogne drugima.

„Sve je počelo još kad sam imala četiri godine i bila prisiljena da napustim svoj grad. Odrastala sam u okruženju gdje je mnogo ljudi patilo od ratne traume, neprestano sam slušala priče o ratu, proživljavala sam svakodnevni stres, jer mi se otac borio u Armiji BiH. Loše vijesti, te neshvatanje razloga za rat, kao i to zbog čega sam bila odvojena od oca i ostatka porodice bile su dio svakodnevice. Nisam razumjela zbog čega umiru nevina djeca u BiH.  Prošla sam kroz cijelo školovanje i došla do upisa na fakultet. Kad sam jednog dana u srednoj školi pročitala čime se bavi klinički psiholog, znala sam da je to profesija za mene. Upisala sam i magistarski studij na Univerzitetu Oxford, gdje sam imala priliku da uradim istraživački projekt u BiH. Tako je nastala ideja za doktorski studij na Univerzitetu Nottingham“.

Zatočeni u prošlosti

Kroz svoj stalni rad Emina je došla do zanimljivih zaključaka u vezi sa PTSP-om (Posttraumatski stresni poremećaj op.a.), depresiju, anksioznost, svakodnevni stres zbog života u lošoj ekonomskoj situaciji, nepovoljnom političkom momentu uz etničke tenzije u našoj državi.

„Ljudi danas žive u strahu, plaše se da vjeruju drugima zbog onog što im se desilo u toku rata. Zatočeni su u prošlosti. Kroz istraživanje sam došla do podataka da postoji volja za pomirenje i suživot, kao i za opraštaj, ukoliko ratni krivci priznaju zločine koje su počinili prema Bošnjacima (jer se moje istraživanje samo fokusira na bošnjačke žrtve rata.) Stara teza "contact hypothesis" govori o tome kako je bitno da se oproštaj i zaborav ne miješaju. Kao i želja za pomirenje i oproštaj. Postoji velika želja da ljudi ne zaborave ono što se desilo i da prenose to na mlađe generacije, kako bi se spriječilo da se slično desi u budućnosti“.

Prije dva mjeseca Emina je počela koristiti terapiju narativnog izlaganja s osobama koje pate od PTSP-a u BiH.

„Priča o ratnim dešavanjima i traumama može pomoći osobi da se suoči s prošlošću kako bi nastavila život. Ova terapija osobama koje imaju PTSP omogućava da u što više detalja izlože najtraumatičnije životne događaje fokusirane na rat, kako bi ponovno preživjeli te emocije i integrirali ih u današnji život. Ova terapija omogućava osobi da složi priču i da pređe preko tih negativnih iskustava i prebrodi takve emocije kroz jednu vrstu privikavanja. Ljudima je potrebno da ispričaju traumatične događaje nekome ko nije emotivno vezan za njih. Ovo je značajno lakše u slučajevima gdje su kažnjeni ratni zločinci“, priča Emina, dodajući kako se iz spisa s terapije može napraviti svjedočenje koje se može koristiti na sudu protiv ratnih zločinaca.

Druga ljubav

Uz sve obaveze Emina je napisala knjigu "Život između dva svijeta" , čije je poglavlje dobilo nagradu Univerziteta Oxford. Pisanje je, kaže, njena druga ljubav.

„U srednoj školi profesori su me motivirali da šaljem radove na takmičenja. Kad sam se prijavljivala i pobjeđivala omogućeno mi je da besplatno prisustvujem seminarima u profesionalnim spisateljskim grupama. Pisala sam poeziju, drame, predstave za teatar i tekstove za novine. Tad sam i počela da pišem knjigu, koja još nije objavljena. Imala sam ponude od izdavačkih kuća u Velikoj Britaniji, ali nisam u mogućnosti da izvojim dio sredstava unaprijed kao što zahtijevaju. Imam i knjigu poezije koja se zove Ljubav i rat“.

Emina voli svoje Sarajevo. U Velikoj Britaniji godinama žive njeni roditelji, sestre i nana, a ostatak rodbine je u rodnom gradu. U Bosni je bar dva puta godišnje.

„Ne prođe ni dan da ne mislim o Sarajevu. Nekima je čudno da to shvate, jer sam ja, ipak, odrasla u Birminghamu, a ne tu, ali jednostavno moj grad nedostaje mome srcu i to je teško opisati. Smiraj duše koji osjetim kad prođem Baščaršijom ili Ferhadijom nisam nigdje drugdje dosad mogla osjetiti. Iako je Sarajevo moja najveća radost, isto tako mi donese mnogo tuge i bola zbog situacije koju vidim. Odrasla sam u državi gdje nema takve nepravde, gdje je čovjek cijenjen zbog rada i truda. Iskreno se nadam i molim Boga da će se to jednog dana promijeniti, da ćemo BiH biti država pravde, mira i suživota“. 

Jedna od teza koju Emina podvlači u svojim istraživanjima je i ta da ljudi koji su sad u inozemstvu gore podnose PTSP, nego oni koji su ostali u BiH.

„Ispostavilo se da naši ljudi koji žive van BiH imaju veće traume i posljedice PTSP-a nego oni koji su ostali u BiH tokom rata, koji i danas tu žive. I sama sam iznenađena tim saznanjem. Moje tumačenje tih rezultata je sljedeće: da su osobe koje su izašle iz Bosne većinom bile medicinski evakuirane ili izvedene iz logora. Oni su, možda, u kraćem vremenu imale veći stres nego oni koji su bili u domovima u BiH. Neke osobe su mi, recimo, tokom prikupljanja podataka pričale kako njih "nije  pogodio rat, nego samo glad", kao, recimo, u Zenici. Drugi dio objašnjenja su negativna iskustva, od samog napuštanja doma i prekida veza koje ljudima definiraju identitet, do navikavanja, iskustava rasizma i upoznavanja nove sredine. Ako osoba redovno gleda mjesto zločina, gdje je prolazila teške trenutke u životu, brže se suoči s tim“.

Ljubav i sudbina

Osoba kakva je Emina u BiH je malo. Ako ih i ima, većina intenzivno radi na tome da što prije odu u inozemstvo i nastave svoju karijeru.

„Razumijem ih zbog nemogućnosti zaposlenja. Njihove frustracije su velike, ali moram im poručiti da budu strpljivi u ostvarivanju ciljeva. Ako svi napuste ovu državu, ko će sutra ostati da je vodi? Rukovodstva razvijenih zemlja znaju da su mladi najveći kapital. Ako ovo stanje u BiH potraje, postat ćemo država staraca, nepravde, mita i korupcije“.

Naglašava da nakon što doktorira želi da dođe u BiH i održi predavanje na Sarajevskom univerzitetu. Voljela bi da vidi kako funkcionira akademska zajednica, a kad bih našla stalni posao, vratila bih se u Sarajevo. Uz sve obaveze  Emina ima malo slobodnog vremena. Uz rad na doktoratu, angažirana je za BH UK Network u Birminghamu, organizaciji koja pruža raznu pomoć našim ljudima u Velikoj Britaniji, a rukovodi i projektom psihoterapije za organizaciju "Rayne Fellowship for Refugees" u Londonu.

„Opuštam se uz porodicu i prijatelje. Moj život uvijek je bio pun obaveza i mislim da bih se teško navikla na suprotno. Za lijepe stvari u životu kao što je ljubav, uvijek mogu naći vremena. To bi mi sigurno više uljepšalo život, ali trenutno sam slobodna. Zahvalna sam dragom Bogu na onome što imam, a sve ostalo će doći kad mi bude suđeno“.