Nova nastava, novi izazovi: Kako razgovarati sa djecom?

Pandemija je u sve porodice ušla na različite načine, od uobičajenog straha od nepoznatog do stresnih situacija koje su itekako uticale na one najranjivije- djecu. Mnogo djece je pored nemogućnosti pohađanja nastave na uobičajen način, doživjelo i druge stresne događaje, smanjeni prihodi u porodici zbog gubitka posla roditelja, strah od obolijevanja, obolijevanje ili smrt članova porodice, te uznemirenost zbog nepredvidljivosti zdravstvene krize. A onda je sa septembrom ponovo došla online nastava, i to u kombinaciji sa odlaskom u školske klupe.

Početak nove školske godine je djeci često bio stresan i u redovnim okolnostima – „remetio“ je ugodnu rutinu odmora i uživanja u opuštenoj svakodnevnici. Pandemija je nametnula nove rutine – u školi i izvan nje – time je početak ove školske godine, uz sve nedoumice i strahove koje nosi, mnogo stresniji nego prije. Novi vid nastave minimizirao je socijalne interakcije i mogućnosti socijalnog učenja: dok prate nastavu iz svojih kuća, djeca su uskraćena za direktne susrete, interakcije, druženja i igru, kao nužan faktor njihovog socijalnog razvoja. Djeca koja su iz bilo kojeg razloga osjetljivija, promjenu rutine doživljavaju na još teži način. A osim zdravstvene, pandemija je donijela i ekonomsku krizu, zbog koje su mnoge porodice fokusirane na preživaljavanje i osnovne uslove za život, nažalost, u drugi plan stavile kvalitetno praćenje nastave.

O emocijama koje kod djece prate početak nastave moramo odmah voditi računa, kako ne bi došlo do ozbiljnih problema u njihovom funkcionisanju. Preventivno, kao roditelj trebalo bi da obratite pažnju na sljedeće:

Od škole tražite detaljne informacije o načinu na koji će nastava biti organizovana (direktno ili traženjem informacija putem dostupnih izvora – na web stranicama, javnim glasilima…) kako biste mogli sa djetetom razgovarati uz pouzdane informacije.

Razgovarajte sa djetetom o tome kako ono doživljava početak nastave – šta zna o novim pravilima, kako ih razumije, da li se osjeća nelagodno i zbog čega. Nužno je pokazati razumijevanje za sva njihova osjećanja – tjeskobu, nesigurnost, strah, zbunjenost, bespomoćnost, ali i eventualne najave neposlušnosti i odbijanja poštivanja mjera. Naoružajte se strpljenjem, dajte dovoljno vremena sebi i djetetu da se sve stvari detaljno rasprave i da se djetetu da osjećaj zaštićenosti i kontrole.

Djeci najprije treba reći šta jeste dozvoljeno, kako zabrane ne bi bile dominirajuće i stvorile negativna osjećanja i otpor prema školi. Naglasite da će moći vidjeti svoje prijatelje i učitelje i nastaviti učiti nove stvari, iako bez direktnog fizičkog kontakta. Saznajte kojim informacijama i iz kojih izvora oni već raspolažu i krenite odatle, upućujući ih na vjerodostojne informacije. Ukoliko informacije kojima vi raspolažete nisu dovoljne, kažite djeci da ćete nastojati čim prije doći do njih i time djeci pojačajte osjećaj sigurnosti i povjerenja u vas.

Djecu obavezno podsjetite na sve o čemu ste razgovarali od početka pandemije – važnosti pranja ruku, fizičkog distanciranja, nošenja maske, kašljanja „u lakat“ ili maramicu… Takođe, naglasite obavezu da o svim eventualnim simptomima (kašljanje, temperatura, teškoće sa disanjem) odmah obavijeste odrasle osobe – u kući ili školi.

Važno je djeci nagovijestiti mogućnost da njihova ili sve škole budu opet zatvorene ukoliko se poveća broj zaraženih – to će im pomoći da se lakše prilagode ukoliko se to i desi – podsjetiti ih da se učiti može bilo gdje – u školi i kod kuće.

Dugotrajna promjena životnih okolnosti je kod neke djece već ostavila posljedice na mentalnom i ponašajnom planu – pratite svoje dijete, komunicirajte sa nastavnim osobljem i drugim profesionalcima u školi – sve naznake bezvoljnosti, nemotiviranosti, značajnih promjena u ponašanju u odnosu na raniji period (neki se povlače, neki postanu agresivniji), poteškoće sa koncentracijom, somatske tegobe vezane za vrijeme polaska u školu…sve to može biti znak da se djetetu treba posvetiti dodatna pažnja – u kući, školi ili po potrebi uz podršku stručnjaka.

Roditelji su u svim, a naročito u stresnim i neizvjesnim situacijama, modeli za djecu – način na koji se oni nose sa situacijom, sa svojim emocijama, djeci ulijeva ili ne ulijeva sigurnost.  Ako roditelji uspiju zadržati mir, samo tako će djeca dobiti poruku da su i dalje tu za njih, da ih podržavaju i imaju kontrolu i odgovornost za sebe i za djecu.

Piše: Berima Hačam – Psiholog SOS Dječijih sela BiH